Sve objave od Emanuel

Kratka putovanja – svako putovanje prilika je za novu avanturu

Ono čega se najviše sjećam iz vremena kada sam bio klinac je kada smo brat i ja s roditeljima odlazili vani u prirodu. Naravno da se ne sjećam baš svakog izleta i to nije niti važno, ali onaj osjećaj koji ostane vama kao djetetu i taj isti osjećaj koji će ostati vašoj djeci – ono je što je važno.

I tu ne mislim na standardne “odlaske u park”. Naravno da se i to računa i da su odlasci u park važni, ali ono što smatram još važnijim je usaditi u našu djecu osjećaj avanture.

Nastavi čitati Kratka putovanja – svako putovanje prilika je za novu avanturu

Tatini savjeti za lakše održavanje djece ;)

Prije nekoliko dana sjedim na kavi s prijateljicom, mamom dvoje djece. Pričamo o svemu i svačemu pa tako dođemo i do teme klinaca. Naravno, o čemu će pričati dvoje odraslih ljudi nego o djeci? :)

Došli smo do zaključka kako su danas muškarci drukčiji nego nekad. Više se brinu za djecu, pomažu, sudjeluju u njihovom odgoju. To je vjerojatno istina. Ne samo zato što znam dosta tata koje se o djeci brinu jednako kao i mame, nego znam i po sebi koliko mi Luka znači i koliko vremena želim provoditi s njim.

Kada razmišljam o prošlosti, sadašnjosti i budućnosti, nije teško primijetiti kako mi je Luka uvijek na prvom mjestu. Pa i nedavno kada smo on i ja bili zajedno u Zagrebu (prvo tjedan dana, a onda još jednom za vikend), jednostavno sam zatvorio laptop, stavio autoresponder i zaboravio na posao. To su trenuci kada mi u autoresponderu piše da sam “na odmoru sa sinom i da nemam vremena za posao – žao mi je, ali javiti ću vam se za nekoliko dana kada opet krećem raditi”. Bilo je situacija kada su se neki klijenti žalili zbog toga (iako uvijek to najavim unaprijed). To su sada bivši klijenti.

Nastavi čitati Tatini savjeti za lakše održavanje djece ;)

Da li se zaista mijenjamo kada postanemo roditelji?

Već neko vrijeme razmišljam napisati članak o tome koliko se mijenjamo nakon što postanemo roditelji. Čujem svakakve komentare na tu temu – od onih kako je ta promjena nepotrebna, do ismijavanja ljudi koji se mijenjaju pa su im djeca odjednom najvažnija u životu. Gdje je zapravo granica i gdje bi trebalo prestati ismijavanje bilo kakve promjene koja nam se dogodi u životu? Nastavi čitati Da li se zaista mijenjamo kada postanemo roditelji?

Roditelji, dišite duboko – i ne dajte da vas ove stvari izbace iz takta

U utorak smo bili na sistematskom pregledu. Kod pedijatrice je ovaj put bilo bolje nego prošli. Nije bilo niti cijepljenja, niti straha. Luka je bio vesel, pjevao je i pričao sve u šesnaest. To je ok jer je sve prošlo u redu. Kilažom smo točno prosječni, a visinom smo nešto viši od prosjeka.

Svakom je roditelju to znak za slavlje. Njegova bebica napreduje, raste i igra se, vesela je i bezbrižna – baš kako bi djeca i trebala biti. To i nas roditelje čini da budemo u svojevrsnom balonu sapunice, nesvjesni svega što se događa oko nas i naše djece. I to je isto u redu. Biti roditelj je zaista jedna od najljepših stvari koja mi se dogodila i biram da budem takav u Lukinoj blizini. Malo zanesen, ošamućen srećom, veseo kada je Luka veseo. Nastavi čitati Roditelji, dišite duboko – i ne dajte da vas ove stvari izbace iz takta

Za mene je sreća…

Znate onaj osjećaj kada ste svjesni da biste nešto trebali napraviti, a svejedno pronađete tisuće razloga da to ne napravite? Eto, tako je meni bilo s ovim člankom kojeg sam krenuo pisati negdje u siječnju nakon što sam ostavio Luku u Puli (bili smo zajedno u Zagrebu), a završavam ga večeras. Dok budete čitali ovo moje malo pisano dijelo, uzmite u obzir da sam ga pisao u razdoblju od gotovo mjesec dana.

U svakom slučaju, trebalo mi je malo vremena nakon posljednjeg članka pa sam ga uzeo da provedem blagdane sa Lukom. Poslije našeg zajedničkog ljetnog godišnjeg odmora, ovo je bila prilika da opet provedemo malo više vremena zajedno, sami u Zagrebu. Veselio sam se tome jer sam imao spreman bor kojemu je nedostajalo nekoliko kuglica koje će Luka staviti na njega. Kako je to izgledalo? Pa, ako tražite toplu ljudsku božićnu priču – čitajte dalje ;).

Nastavi čitati Za mene je sreća…

Da li su s vremenom rastanci od djece lakši?

Došao je još jedan dan kada znam da se vraćam u Zagreb i da Luku neću vidjeti sljedeća dva tjedna. Iako se s vremenom čovjek pokuša naviknuti na odlaske, odlazak od djece sigurno nije jedna od onih stvari koju vrijeme može izliječiti.

Puno toga prolazi mojom glavom dok se vozim autocestom prema Zagrebu. Muzika na najjače i – za razliku od vožnje prema Puli, najčešće nešto melankolično i tiše. Kako to obično biva, u glavi vrtim svaki trenutak kojeg smo ja i Luka proveli zajedno. Gdje smo bili? Što smo radili?

Sjećam se njegovog smijeha, hodanja, trčanja i padanja. Sjećam se pokušaja govorenja pa čak i poznatog dječjeg durenja (kojeg ne volim, ali sam ga naučio prihvatiti jer je to jednostavno – dječje; svi smo bili takvi).

Nastavi čitati Da li su s vremenom rastanci od djece lakši?

Povlačenje granica i strahovi roditelja – kako djeci ostaviti dovoljno slobode bez straha od infarkta za roditelja?

Svi smo mi različiti i svatko od nas različito pristupa odgoju djece. Većinu toga primjenjujemo zahvaljujući onome što smo naučili još kada smo sami bili djeca. Naši su se roditelji, opet, prema nama ponašali onako kako su se njihovi ponašali prema njima. Roditeljstvo je zapravo jedan začarani krug u kojem se izmjenjuju iskustva starijih, s promjenama koje nam donosi današnji način života. Jer to je roditeljstvo – primjenjuješ što naučiš i “ubaciš” još nekoliko svojih stvari. I kako onda u svemu tome postaviti granice našoj djeci? Odnosno, još bolje pitanje – kako im ne postaviti granice kako bi mogli biti spretniji, sretniji, a da mi kao roditelji ne posjedimo od prevelike brige? I koje su to granice koje trebamo postaviti? Nastavi čitati Povlačenje granica i strahovi roditelja – kako djeci ostaviti dovoljno slobode bez straha od infarkta za roditelja?

Luka, sretan ti 2. rođendan – evo što ti želim kada odrasteš

Dok te danas gledam kako si veseo, izgovaraš svoje prve riječi, sretno trčiš i radiš probleme kod fotografiranja ;) ne mogu se ne sjetiti kako je moj svijet izgledao prije dvije godine – dosadno. Nemoj me krivo shvatiti, naravno da je bilo lijepih trenutaka i prije nego što si se ti rodio (ne želim da se umisliš :P ) ali je sve nekako ljepše sada kada se zajedno igramo, glupiramo i učimo nove stvari.

Jednog dana ćeš i ti biti roditelj i sve ove stvari koje ti govorim (i stvari koje ću ti još govoriti) vjerojatno ćeš i sam naučiti. Iako svi kažu da je “najbolje učiti na tuđim greškama”, vidjeti ćeš kroz život da ćeš ipak najviše naučiti na svojim greškama. I nema problema, dokle god iz svake greške nešto naučiš.

Luka, miško moj mali – sretan ti drugi rođendan! A što ti želim kada odrasteš? Nastavi čitati Luka, sretan ti 2. rođendan – evo što ti želim kada odrasteš

Tamo gdje je sve po mom – ili kako da budemo inspiracija našoj djeci

Sjećate se kada smo mi bili klinci. Većina vaših prijatelja je imala želje što će postati kada odrastu. Tako su dečki htjeli postati piloti, poneki je možda htio postati astronaut a neki i nogometaši. Cure su htjele biti balerine, imali smo nekoliko želja za doktorice i najčešće (koliko se sjećam) htjele su biti učiteljice.

Ne sjećam se više točno kako je nekada bilo, ali baš mi danas prolazi kroz glavu što će željeti naša djeca. Ili još bolje – na koji ih način mi (roditelji) inspiriramo da žele više, da razmišljaju o boljoj budućnosti, a ne ovoj sumornoj kakva nas danas okružuje. Što mi roditelji činimo da našoj djeci omogućimo da maštaju o lijepoj budućnosti o kakvoj smo i sami maštali?

Nastavi čitati Tamo gdje je sve po mom – ili kako da budemo inspiracija našoj djeci