Došao je još jedan dan kada znam da se vraćam u Zagreb i da Luku neću vidjeti sljedeća dva tjedna. Iako se s vremenom čovjek pokuša naviknuti na odlaske, odlazak od djece sigurno nije jedna od onih stvari koju vrijeme može izliječiti.

Puno toga prolazi mojom glavom dok se vozim autocestom prema Zagrebu. Muzika na najjače i – za razliku od vožnje prema Puli, najčešće nešto melankolično i tiše. Kako to obično biva, u glavi vrtim svaki trenutak kojeg smo ja i Luka proveli zajedno. Gdje smo bili? Što smo radili?

Sjećam se njegovog smijeha, hodanja, trčanja i padanja. Sjećam se pokušaja govorenja pa čak i poznatog dječjeg durenja (kojeg ne volim, ali sam ga naučio prihvatiti jer je to jednostavno – dječje; svi smo bili takvi).

Dok se vozim uvijek mi glavom prolazi jedno te isto pitanje – hoće li sljedeći put biti lakše i hoću li manje razmišljati o tome koliko mi Luka nedostaje? A odgovor, nažalost, već znam. Niti će biti lakše, niti bi trebalo tako biti.

Plač

Dvije su grozne stvari na koje se nikako ne mogu naviknuti. Prva je Lukin plač kada odlazim. Čim vidim njegove suze u očima instinktivno bih ga zagrlio i rekao kako će sve biti u redu. I stvarno, sve će biti u redu – uskoro ćemo se opet vidjeti; ali isto tako sjećam se kada sam ja bio klinac i kada sam morao otići od nečega što volim – imao sam osjećaj da mi se ruši cijeli svijet. Tako je i njemu. Valjda djeca tako reagiraju, ne treba to previše uzeti k srcu – to si barem govorim i tješim se.

Svaki put je sve teže jer se sve bolje slažemo. Radimo lude stvari. Smijemo se i glupiramo. Radimo ono što rade tate i sinovi (ali i tate i kćeri, naravno). Provodimo vrijeme zajedno ne razmišljajući o problemima i to je zaista opuštanje u pravom smislu riječi. Znaš da će svemu lijepom jednom doći kraj i vrijeme koje provodimo zajedno je baš uvijek vrijeme koje prebrzo prođe.

Krivnja

Druga je grozna stvar osjećaj krivnje. Iako bih trebao znati da je to što činim potrebno – da tata mora raditi; da je eto, silom prilika, tata udaljen 300 kilometara ali ga ne voli ništa manje, zapravo ga voli više jer i tatino srce mora biti veće i s više ljubavi, što je udaljenost od djeteta veća.

No ništa neće pomoći. Ne može pomoći u tom osjećaju koji kaže “ti bi s Lukom bio 24 sata dnevno i opet bi ti bilo malo”. Jer to je tako, kada nešto jako voliš želiš to stalno imati kod sebe. A najveća je (znate i sami) upravo roditeljska ljubav prema djeci.

Vozim i razmišljam

I taj dan kada odlazim iz Pule i vozim autocestom, razmišljam o tome što bih mogao drukčije napraviti. Da li bih mogao biti bliže, da li mogu život urediti nekako drukčije da budem sretniji i da Luka bude sretniji. Da li bih Luki mogao pružiti bolje djetinjstvo i, na kraju krajeva – kako?

No, kada sve zbrojim i oduzmem, shvatim da stvarno dajem sve od sebe. Da to što sam udaljen nije najlošija stvar na svijetu. Čuo sam zaista svakakvih priča. Roditelji koji ne žele viđati svoju djecu. Tate kojima su djeca zadnja na pameti. Mame koje zapostavljaju klince. Svega ima na ovom svijetu i zato je ljubav prema tom malom slatkom “mišku” ono što me gura naprijed.

Sigurno – ja i Luka se rjeđe vidimo, ali kada pogledam preko ramena vidim da je naše zajedničko vrijeme toliko intenzivno da se zajedno trudimo nadoknaditi taj manjak vremena.

A to se vidi na različite načine. Luka i ja smo sada povezaniji nego prije. Reći ćete – pa to je razumljivo; i biti ćete u pravu. Kada odlazimo spavati uvijek me snažno zagrli, s obje ruke, onako kako dijete od dvije godine može snažno zagrliti tatu kojeg vidi svaka dva tjedna i nedostaje mu. Naravno da to znači da će Luka spavati kod mene u krevetu. Ne pada mi napamet staviti ga u njegov krevet jer znam da je to trenutak kojeg želim dugo zadržati u sjećanju.

Ima to i svojih smiješnih trenutaka. Recimo, kada mi pritisne vratnu arteriju :). Ili kada ga po noći odlučim malo odgurnuti da ne bih pao s kreveta :D. Ali snalazimo se ja i on…

Najbolja stvar koja mi se dogodila u životu

Posvećen sam Luki 100%. Bio ja blizu ili daleko, Luka je najbolja stvar koja mi se dogodila u životu. Istu stvar će većina roditelja reći za sebe kada govore o svojoj djeci. Znate to, znate taj osjećaj. I uvijek ću davati sve od sebe. Vrijeme koje nemamo ćemo kompenzirati time što će naše zajedničko vrijeme biti intenzivno, kreativno i kvalitetno. Najvažnije je da i vi i vaše dijete budete sretni dok provodite to vrijeme zajedno.

A sreću ne morate mjeriti. Vidjeti ćete je na licu vašeg djeteta. Tako da neće htjeti otići spavati. Tako da će se stalno smijati i verati se po vama. Možda i tako što će vas zagrliti kada se tome najmanje nadate.

Svi smo to radili dok smo bili klinci. Sada je red na našoj djeci.

Bude li lakše s vremenom?

Mislim da na to pitanje i sami znate odgovor. Pogotovo ako ste (kao ja) “osuđeni” na česta izbivanja.

Ali shvatio sam nešto što pomaže. Time da djeca plaču kada odlazite, time da se vesele kada ste zajedno – samo vam daju do znanja koliko im je lijepo s vama i koliko im nedostajete. To znači da ono što radite radite kako treba. Ne treba biti tužan. Tugu pretvorite u sreću. Sreću što imate pametnu djecu koja vas vole najviše na svijetu.