Kao i svake večeri, prije nego što bi legao u krevet i zaspao, Luka je htio da mu tata ispriča priču. Bio je to njihov ritual, pa – gotovo svaki dan. “Pričaj mi priču, tata.” – rekao je najslađim glasom kojim je mogao. Tata ga je na to nježno pogladio po kosi i rekao “Hoću, Luka, ali ovaj put ti moraš smisliti ime našeg glavnog junaka i moraš mi reći čime se on bavi.” Luka je stao razmišljati nekoliko sekundi i onda kao iz topa odvalio “Zove se Luka, i on je vitez!” I tako je nastala ova priča… Nastavi čitati Vitez Luka
Brojimo već četvrtu godinu…
1461 dan. Toliko je prošlo od tvojeg prvog plača. A vidi se danas. Slaviš svoj 4 rođendan – velik si dečko. Ova naša avantura bila je sve samo ne jednostavna. Doveli smo te u svijet koji se brzo mijenja, pun promjena na koje ti ne možeš utjecati. Tvoji roditelji, bez obzira na bezgraničnu ljubav koju imamo prema tebi, samo su ljudi od krvi i mesa. Nesavršeni. Hvala ti Luka na ove 4 godine, na svakom tvom osmjehu i zagrljaju. Na svakom putu kad si se mazio sa mnom. Na svakom putu kad si me pitao da ti pričam priču ili ogovorim na pitanje. Nastavi čitati Brojimo već četvrtu godinu…
Ja sam zločest tata
Ja sam zločest tata. Barem ako danas pitate Luku, nakon što smo dva dana proveli zajedno u Zagrebu. Puno smo šetali, bili smo u Muzeju iluzija i u Tehničkom muzeju. Bili smo u igraonici kad je vani bilo ružno vrijeme i igrali smo se kod kuće s LEGOM i s vlakom. Gdje je problem?
Jesam li spreman da budem otac?
U pravilu imam dvije vrste prijatelja. Oni koji su roditelji i oni koji će to tek postati. Kada sam na kavi s prijateljima najčešće ne pričamo o djeci. U redu, s dečkima baš i ne pričam o djeci, a s curama se povremeno i zalomi neka rasprava o klincima.
Prijatelji koji još nisu roditelji ili razmišljaju o tome ili su unutar onih 9 mjeseci iščekivanja trenutka kada će im se život promijeniti. Da, promijeniti! Nastavi čitati Jesam li spreman da budem otac?
Sretan ti treći rođendan
Već imaš tri godine. TRI godine. Kako vrijeme leti. Prebirem stare stvari i nalazim naše prve fotografije – dan kada smo te mama i ja iz bolnice vozili kući u naš stan. Toliko se toga od tada promijenilo, ali barem ljubavi ne nedostaje. Volim te.
Pazi da ne padneš!
Koliko su često roditelji kočnica uspjeha i slobode vlastite djece? Svjesno ili ne, grade granice zbog vlastite brige, a ujedno i pretjerane brige za njihovu dobrobit. S druge strane, granica znači i olakšavanje odgoja djece jer, dijete koje se nalazi unutar sigurne zone, neće ići istražiti što se nalazi u zabranjenoj zoni. Ili hoće?
Ne želim otići od tebe…
Ne želim otići od tebe – rekao mi je Luka preksinoć, dok smo se grlili prije spavanja, znajući da će se sutra vratiti u Pulu. Srce mi se slomilo jer niti ja ne želim da ode od mene, ali s druge strane znam da dajem sve od sebe i da je Luka sretan. A sretan je i zato što uz tatu ima i mamu koja ga jako voli.
Poklonjena pažnja djetetu vraća se kao zagrljaj prije spavanja
Danas živimo brže nego ikada. To utječe na mnogo aspekata našeg života, a da toga nismo niti svjesni. Problemi, ti prokleti problemi koji nam ne daju da predahnemo i barem na trenutak usporimo. Djeca tu niti kriva niti dužna, vjerojatno i najviše “nastradaju”. Možemo li im pokloniti dovoljno pažnje i ne zamarati ih našim problemima? Nastavi čitati Poklonjena pažnja djetetu vraća se kao zagrljaj prije spavanja
Mali koraci za nas, a veliki za našu djecu
Nisam pisao neko vrijeme, ne zato što nisam imao što za napisati već jednostavno zato što se toliko toga događalo privatno i poslovno, da su neke druge stvari prevladale. Ovaj sam članak, zapravo, napisao još početkom kolovoza ali je eto, tek danas spreman za objavu.
No, vratimo se malo na početak kolovoza kada sam došao u Pulu nakon što Luku nisam vidio dugo, predugo. Sigurno su prošla tri tjedna od kada smo se posljednji put zagrlili, a ono što najviše boli kada ne živite sa svojim djetetom (osim samog rastanaka), je osjećaj kada navečer legnete u krevet i kroz glavu vam prođe osjećaj kako to izgleda kada vas vaš sin grli prije spavanja. Ali što je tu je. Trudim se da čašu vidim kao polu punu i idem dalje. Nastavi čitati Mali koraci za nas, a veliki za našu djecu
Naše zajedničko putovanje (ili kako preživjeti put s djetetom od 20 mjeseci s osmijehom na licu)
Danas sam na Facebooku dobio notifikaciju o nečemu što se dogodilo prije godinu dana. Luka i ja smo putovali iz Zagreba kod naših prijatelja u Mostar i zaustavili smo se nakratko u Jajcu – kako bi se odmorili, malo prošetali i poigrali u parku. Bilo je to naše prvo (veliko) zajedničko putovanje. Luka – 18 mjeseci, i njegov tata, 30 godina stariji, zajedno otkrivaju što je važno u životu.