Došao je još jedan dan kada znam da se vraćam u Zagreb i da Luku neću vidjeti sljedeća dva tjedna. Iako se s vremenom čovjek pokuša naviknuti na odlaske, odlazak od djece sigurno nije jedna od onih stvari koju vrijeme može izliječiti.
Puno toga prolazi mojom glavom dok se vozim autocestom prema Zagrebu. Muzika na najjače i – za razliku od vožnje prema Puli, najčešće nešto melankolično i tiše. Kako to obično biva, u glavi vrtim svaki trenutak kojeg smo ja i Luka proveli zajedno. Gdje smo bili? Što smo radili?
Sjećam se njegovog smijeha, hodanja, trčanja i padanja. Sjećam se pokušaja govorenja pa čak i poznatog dječjeg durenja (kojeg ne volim, ali sam ga naučio prihvatiti jer je to jednostavno – dječje; svi smo bili takvi).