U pravilu imam dvije vrste prijatelja. Oni koji su roditelji i oni koji će to tek postati. Kada sam na kavi s prijateljima najčešće ne pričamo o djeci. U redu, s dečkima baš i ne pričam o djeci, a s curama se povremeno i zalomi neka rasprava o klincima.
Prijatelji koji još nisu roditelji ili razmišljaju o tome ili su unutar onih 9 mjeseci iščekivanja trenutka kada će im se život promijeniti. Da, promijeniti! Nastavi čitati Jesam li spreman da budem otac?
Ne želim otići od tebe – rekao mi je Luka preksinoć, dok smo se grlili prije spavanja, znajući da će se sutra vratiti u Pulu. Srce mi se slomilo jer niti ja ne želim da ode od mene, ali s druge strane znam da dajem sve od sebe i da je Luka sretan. A sretan je i zato što uz tatu ima i mamu koja ga jako voli.
Nisam pisao neko vrijeme, ne zato što nisam imao što za napisati već jednostavno zato što se toliko toga događalo privatno i poslovno, da su neke druge stvari prevladale. Ovaj sam članak, zapravo, napisao još početkom kolovoza ali je eto, tek danas spreman za objavu.
No, vratimo se malo na početak kolovoza kada sam došao u Pulu nakon što Luku nisam vidio dugo, predugo. Sigurno su prošla tri tjedna od kada smo se posljednji put zagrlili, a ono što najviše boli kada ne živite sa svojim djetetom (osim samog rastanaka), je osjećaj kada navečer legnete u krevet i kroz glavu vam prođe osjećaj kako to izgleda kada vas vaš sin grli prije spavanja. Ali što je tu je. Trudim se da čašu vidim kao polu punu i idem dalje. Nastavi čitati Mali koraci za nas, a veliki za našu djecu
Ono čega se najviše sjećam iz vremena kada sam bio klinac je kada smo brat i ja s roditeljima odlazili vani u prirodu. Naravno da se ne sjećam baš svakog izleta i to nije niti važno, ali onaj osjećaj koji ostane vama kao djetetu i taj isti osjećaj koji će ostati vašoj djeci – ono je što je važno.
I tu ne mislim na standardne “odlaske u park”. Naravno da se i to računa i da su odlasci u park važni, ali ono što smatram još važnijim je usaditi u našu djecu osjećaj avanture.
Nastavi čitati Kratka putovanja – svako putovanje prilika je za novu avanturu
Prije nekoliko dana sjedim na kavi s prijateljicom, mamom dvoje djece. Pričamo o svemu i svačemu pa tako dođemo i do teme klinaca. Naravno, o čemu će pričati dvoje odraslih ljudi nego o djeci? :)
Došli smo do zaključka kako su danas muškarci drukčiji nego nekad. Više se brinu za djecu, pomažu, sudjeluju u njihovom odgoju. To je vjerojatno istina. Ne samo zato što znam dosta tata koje se o djeci brinu jednako kao i mame, nego znam i po sebi koliko mi Luka znači i koliko vremena želim provoditi s njim.
Kada razmišljam o prošlosti, sadašnjosti i budućnosti, nije teško primijetiti kako mi je Luka uvijek na prvom mjestu. Pa i nedavno kada smo on i ja bili zajedno u Zagrebu (prvo tjedan dana, a onda još jednom za vikend), jednostavno sam zatvorio laptop, stavio autoresponder i zaboravio na posao. To su trenuci kada mi u autoresponderu piše da sam “na odmoru sa sinom i da nemam vremena za posao – žao mi je, ali javiti ću vam se za nekoliko dana kada opet krećem raditi”. Bilo je situacija kada su se neki klijenti žalili zbog toga (iako uvijek to najavim unaprijed). To su sada bivši klijenti.
Svi smo mi različiti i svatko od nas različito pristupa odgoju djece. Većinu toga primjenjujemo zahvaljujući onome što smo naučili još kada smo sami bili djeca. Naši su se roditelji, opet, prema nama ponašali onako kako su se njihovi ponašali prema njima. Roditeljstvo je zapravo jedan začarani krug u kojem se izmjenjuju iskustva starijih, s promjenama koje nam donosi današnji način života. Jer to je roditeljstvo – primjenjuješ što naučiš i “ubaciš” još nekoliko svojih stvari. I kako onda u svemu tome postaviti granice našoj djeci? Odnosno, još bolje pitanje – kako im ne postaviti granice kako bi mogli biti spretniji, sretniji, a da mi kao roditelji ne posjedimo od prevelike brige? I koje su to granice koje trebamo postaviti? Nastavi čitati Povlačenje granica i strahovi roditelja – kako djeci ostaviti dovoljno slobode bez straha od infarkta za roditelja?
Dok te danas gledam kako si veseo, izgovaraš svoje prve riječi, sretno trčiš i radiš probleme kod fotografiranja ;) ne mogu se ne sjetiti kako je moj svijet izgledao prije dvije godine – dosadno. Nemoj me krivo shvatiti, naravno da je bilo lijepih trenutaka i prije nego što si se ti rodio (ne želim da se umisliš :P ) ali je sve nekako ljepše sada kada se zajedno igramo, glupiramo i učimo nove stvari.
Jednog dana ćeš i ti biti roditelj i sve ove stvari koje ti govorim (i stvari koje ću ti još govoriti) vjerojatno ćeš i sam naučiti. Iako svi kažu da je “najbolje učiti na tuđim greškama”, vidjeti ćeš kroz život da ćeš ipak najviše naučiti na svojim greškama. I nema problema, dokle god iz svake greške nešto naučiš.
Luka, miško moj mali – sretan ti drugi rođendan! A što ti želim kada odrasteš? Nastavi čitati Luka, sretan ti 2. rođendan – evo što ti želim kada odrasteš
Sjećate se kada smo mi bili klinci. Većina vaših prijatelja je imala želje što će postati kada odrastu. Tako su dečki htjeli postati piloti, poneki je možda htio postati astronaut a neki i nogometaši. Cure su htjele biti balerine, imali smo nekoliko želja za doktorice i najčešće (koliko se sjećam) htjele su biti učiteljice.
Ne sjećam se više točno kako je nekada bilo, ali baš mi danas prolazi kroz glavu što će željeti naša djeca. Ili još bolje – na koji ih način mi (roditelji) inspiriramo da žele više, da razmišljaju o boljoj budućnosti, a ne ovoj sumornoj kakva nas danas okružuje. Što mi roditelji činimo da našoj djeci omogućimo da maštaju o lijepoj budućnosti o kakvoj smo i sami maštali?
Nastavi čitati Tamo gdje je sve po mom – ili kako da budemo inspiracija našoj djeci
Luka se jutros probudio u 6:30. Mamuran, kakav sam obično tako rano ujutro, shvaćam da je on ostao na ljetnom računanju vremena – blago njemu. Današnji dan smo proveli u Zagrebu, puno se toga događalo ali možda najvažnije od svega jest da smo proveli jedan predivan dan zajedno i da je on zaspao, evo već u 19:20.
Navelo me to i na razmišljanje, kakav je moj i Lukin odnos. Radim li sve što mi stoji u “opisu tate” na pravi način. Znate već, i sami ste si puno puta (siguran sam) postavili to pitanje. No, dijete koje zaspi s velikim osmjehom na licu pritom vičući “i-a, i-a” i oponašajući magarca (trenutno je u fazi oponašanja životinja), dokaz je da je ono što radim (i ono što inače vi radite) prava stvar. Nastavi čitati Najvažnija stvar koju sam naučio od svog djeteta
Pa naravno da trebaju, koje glupo pitanje! :) Ja sam prisustvovao porodu i prerezao sam pupčanu vrpcu. Osobno, to mi je jedno od ljepših uspomena koje imam. Čuti uživo njegov prvi plač, vidjeti ga uživo nakon što 9 mjeseci strepiš, svaki dan, hoće li sve biti u redu – neprocjenjivo.
Ok, ovaj članak baš i ne spada u kategoriju “tabu” ali bilo mi je fora izmisliti novu “opaku” kategoriju tako da… S druge strane, u posljednje vrijeme (zadnjih nekoliko godina) sve je više muškaraca koji se odlučuju biti uz svoje supruge/cure pa odluče prisustvovati porodu. Je li to problem?
