Kao i svake večeri, prije nego što bi legao u krevet i zaspao, Luka je htio da mu tata ispriča priču. Bio je to njihov ritual, pa – gotovo svaki dan. “Pričaj mi priču, tata.” – rekao je najslađim glasom kojim je mogao. Tata ga je na to nježno pogladio po kosi i rekao “Hoću, Luka, ali ovaj put ti moraš smisliti ime našeg glavnog junaka i moraš mi reći čime se on bavi.” Luka je stao razmišljati nekoliko sekundi i onda kao iz topa odvalio “Zove se Luka, i on je vitez!” I tako je nastala ova priča…
Prije mnogo godina, daleko, daleko, iza sedam gora, sedam dolina i sedam jezera, na svom je vjernom konju jahao vitez Luka. Jahao je sam, bez ikakve pratnje, osim svog vjernog konja Blabla naravno. Vitez Luka vraćao su kući svojoj obitelji nakon dugog puta, ali njegov put je trajao, i trajao. Jer, svaki put kad bi vitez Luka vidio neku nepravdu ili čovjeka kojem treba pomoć – on je zastao, pomogao i učinio dobro djelo. A to je onda strahovito produžilo njegovo putovanje.
Jašući tako, jednog je dana došao do jednog siromašnog čovjeka. Čovjek je bio ponosan i nije želio pitati za pomoć, ali nije imao izbora. Jer, obitelj mu je bila gladna, nije bilo posla i nije bilo hrane. “Molim vas, viteže, pomozite mi” – zavapio je čovjek – “želim pomoći svojoj ženi i djeci, gladni su, a hrane je sve manje i manje”. No, niti vitez Luka nije imao puno hrane kod sebe. Tek koricu kruha, nekoliko komada suhe šunke, dva jaja i četiri bombona. No, Luka je bez razmišljanja odvojio pola od svega što ima. “Izvolite gospodine” – rekao je dok mu je dodavao hranu koju je imao – “ja ću se snaći, a vama je ovo potrebnije nego meni”. I tako je Luka učinio svoje prvo dobro djelo.
Jašući dalje, sljedećeg je jutra nabasao na srnu koja je bila uhvaćena u klopku pored puta. Naravno da vitez Luka nije pričao srneći jezik, ali vidio je da se dobra životinja muči i da ne može naći izlaz iz klopke. Sišao je sa svog konja, vjernog starog Blabla, zasukao je rukave i oslobodio srnu. “Evo” – pomisli Luka – “nekad je za učiniti dobro djelo, dovoljno tek djelić minute”. Srna je zatim veselo odskakutala u šumu, slobodna i sretna što će opet moći biti sa svojim mladuncima. I tako je Luka učinio svoje drugo dobro djelo.
Nekoliko dana kasnije, vrijeme se promijenilo. Dolazila je zima, i prve su snježne pahulje zabijelile put. Luka je jahao prema svom domu, cestom koja je vodila kroz veliku i gustu šumu. A kako je jahao, čuo je da netko teško i umorno diše. Zastao je, osluhnuo i sišao s konja. Hodajući tako nekih stotinjak metara, došao je do malog proplanka na kojem je sjedila starija žena, a pored nje bila je hrpa drva. Pogledavši ga kaže “Dobri viteže, kako ste samo znali da mi treba pomoć? Stara sam i teško mi je nositi sva ova drva u svoju kućicu. Možete li mi pomoći?”. Vitez Luka nije puno razmišljao nego je opet zasukao rukave i krenuo nositi drva do njene kućice.
Kućica na sreću nije bila daleko i taj je kratki komad puta trebao prevaliti tek u desetak navrata. Na kraju je pomogao starici da dođe do svoje kuće, naložio vatru i taman kad je htio krenuti dalje, starica ga je upitala – “Viteže, kuda žurite, hoćete li malo sjesti i odmoriti”. Luka joj je istog trena odgovorio – “Rado, bakice, ali moram kući jer tamo me čekaju žena i djeca koje nisam dugo i predugo vidio. Nedostaju mi”.
No, ono što Luka nije znao jest da je bakica zapravo bila dobra vila, stara i umorna. I kao svi stariji ljudi trebala je pomoć i dobrotu. Mudra kakva jest, vidjela je da vitez Luka želi svima pomoći i da će zato njegovo putovanja kući trajati još dugo vremena. Ali, dobro se dobrim vraća i nakon tri dobra djela, bakica ga je odlučila nagraditi. “Viteže Luka, malo je takvih ljudi koji imaju dobro i hrabro srce, koji uvijek druge stavljaju ispred sebe i svima žele pomoći. Vaš je sin sigurno ponosan na vas. A zbog vaše dobrote vaš je put trajao predugo. Odmorite večeras, a kad se ujutro probudite ispred vas će biti samo sat jahanja dok ne stignete kući”.
I zaista, sljedeće jutro kad se vitez Luka probudio i krenuo jahati, nakon sat vremena ugledao je svoju kuću gdje ga je čekao njegov sin. A čim ga je ugledao, počeo je trčati prema njemu i njegovom konju Blabla. Vitez Luka je obrisao suzu na oku, sišao s konja i potrčao svom sinu u zagrljaj.