Ne želim otići od tebe – rekao mi je Luka preksinoć, dok smo se grlili prije spavanja, znajući da će se sutra vratiti u Pulu. Srce mi se slomilo jer niti ja ne želim da ode od mene, ali s druge strane znam da dajem sve od sebe i da je Luka sretan. A sretan je i zato što uz tatu ima i mamu koja ga jako voli.

Prošlo je više od dvije godine da Lukina mama i ja nismo više zajedno. Znam, tužno, ali bez obzira na okolnosti trudimo se da Luki ništa ne nedostaje. Da ima dovoljno ljubavi s obje strane i da se međusobno poštujemo kako se Luka nikada ne bi našao u sredini.

S druge strane, Luka i ja provodimo dosta vremena zajedno. Naravno, nekoliko dana svaka dva tjedna nikako nije dovoljno, niti približno onome koliko bih ja htio, a spletom okolnosti u zadnje smo vrijeme previše odvojeni. Svejedno, trudim se da naše zajedničko vrijeme bude odlično iskorišteno pa tako gotovo da nemamo “praznog hoda”.

Prošli se vikend moj brat ženio. Luka i ja smo bili na vjenčanju, te smo usput iskoristili i nekoliko zajednički dana da radimo ono što inače radimo u Zagrebu. Iako nam vrijeme nije išlo na ruku, prošetali smo se centrom grada, bili smo u kinu, igrali se u igraonici. Kući smo se igrali s igračkama te smo gledali Štrumpfove. Dakle – savršeni jesenski dani, kada druge stvari ionako ne možeš raditi.

Kada se igramo, nikada se ne ograničavamo samo na jednu igru. Od LEGO kocki preko drvenog vlaka, autića i aviona do ludiranja po krevetu i mahanja svjetlosnim mačem. Da, imamo gotovo pravi svjetlosni mač (u pravoj veličini, hvala IBB) – s efektima i plavom i crvenom bojom – kao stvoreno za Jedi vitezove ili Sithe. Zapravo, znao sam da je vrijeme za spavanje kada je Luka skoro razbio televiziju dok je njim mahao po sobi. :)

—

Preksinoć smo Luka i ja išli spavati oko 10 navečer. Kako je to bila zadnja noć koju ćemo prespavati zajedno, a još smo k tome bili i u Zagrebu, bila je to večer puna uzbuđenja, smijeha i sreće. Znao sam da je tome tako kada smo došli na temu povratka u Pulu. Kažem ja tako njemu kako “sutra idemo u Pulu pa će vidjeti mamu”, a on se rastuži i odgovori u polu-plaču “kako je njemu lijepo sa mnom i kako ne želi ići u Pulu”.

Srce mi se prepolovilo.

Uvijek je lijepo znati da radiš nešto dobro, a to ti djeca pokažu bez ustezanja. Njegovo iskreno “ne želim otići od tebe…” me u trenutku rastužilo, ali na neki način i razveselilo jer znam da mu je sa mnom bilo lijepo i da smo oboje uživali.

S druge strane, to te dovede u situaciju gdje će neki možda reći nešto u stilu “ma ne moraš ići kod mame” ili “tata te ionako više voli”. Ne odobravam takve rečenice. Djeca nisu moja niti “njena”, djeca su naša zajednička pa već ako s nekime ne uspiješ biti “u dobru i zlu”, onda se barem potrudite biti dovoljno odrasli da svoje razmirice ne rješavate preko dječjih leđa.

I meni je bilo lijepo s tobom, ali uskoro ćemo se opet vidjeti. Mami isto fališ i znaš da te i ona želi vidjeti. A mi ćemo se opet igrati i biti će nam super kao što nam je bilo i ovih nekoliko dana.

Ovo sam odgovorio Luki jer to zaista mislim. Bilo nam je lijepo pa iako bih htio da stalno budemo zajedno znam da to, nažalost, nije moguće. Isto tako znam da i mami nedostaje i da mu ona želi jednaku sreću kao i tata. Nadam se i vjerujem da bi mu ona odgovorila istu stvar.

—

Djeca rastu. Luka će uskoro napuniti tri godine i sada već vidimo ljutnju i tugu kada se rastajemo i kada ide kod jednog ili drugog. Svaki put mi se srce prepolovi kada to vidim, ali iz svoje kože ne mogu. Kada već nismo pronašli način da riješimo naše međusobne probleme, barem ćemo pronaći način da prema Luki budemo najbolji mogući roditelji.

Da ga grlimo bez da nas pita. Da ga vodimo za ruku kada je potrebno. Da mu pokažemo svijet i naučimo ga da razmišlja svojom glavom.

I na kraju će uvijek biti tužnih trenutaka, ali sve je ljepše kada znaš da si dao sve od sebe, pa čak i kada to znači da Luka neće htjeti otići od tebe. Tada pogotovo. Jer to znači da ono što radiš, radiš jako dobro. Ti trenuci miču onaj strah u nama koji nas pita “radimo li sve kako treba”. Radimo! Jer da ne radimo ne bi osjećali sreću i tugu. Bili bismo indiferentni prema našim osjećajima koji svakog dana postaju sve jači.

Luka, voli te tata.