Nisam pisao neko vrijeme, ne zato što nisam imao što za napisati već jednostavno zato što se toliko toga događalo privatno i poslovno, da su neke druge stvari prevladale. Ovaj sam članak, zapravo, napisao još početkom kolovoza ali je eto, tek danas spreman za objavu.

No, vratimo se malo na početak kolovoza kada sam došao u Pulu nakon što Luku nisam vidio dugo, predugo. Sigurno su prošla tri tjedna od kada smo se posljednji put zagrlili, a ono što najviše boli kada ne živite sa svojim djetetom (osim samog rastanaka), je osjećaj kada navečer legnete u krevet i kroz glavu vam prođe osjećaj kako to izgleda kada vas vaš sin grli prije spavanja. Ali što je tu je. Trudim se da čašu vidim kao polu punu i idem dalje.

Četvrtak, 6. kolovoza

Danas je Luka prvi put plivao sam. S rukavicama, doduše – ali bez moje pomoći. No krenimo redom. Luka ne voli rukavice za plivanje. Smetaju ga, velike su, nezgrapne. Tata kao tata – ja kažem da su rukavice obavezne većinu vremena, malo se žali ali na kraju prihvati.

Luka se ne boji vode. Voli biti u moru, pa čak i prošle godine kada je prvi put sam gacao po plićaku vidjelo se na njemu da istinski uživa. Ali od prošle godine kada smo na godišnjem odmoru bili na pješčanoj plaži idealnoj za djecu, do ove godine – prošlo je dosta vremena. Naravno, ljubav prema rukavicama ostala je na razini prošle godine. Ali malo–pomalo, pokazivao sam mu kako mu rukavice pomažu da lakše pliva. Od malog djeteta koje se stalno držalo za mene i moju ruku, na kraju smo došli do toga da je sada samostalan i da moram paziti da ga ne izgubim iz vida :).

Djeca kao djeca, imaju neki svoj tempo otkrivanja novih stvari. Čuo sam priče o roditeljima koji su svoju djecu željeli učiti plivati “na silu” – bacanjem u vodu, puštanjem u vodi i slične stvari. Tako nešto ne odobravam. Time svojoj djeci činite medvjeđu uslugu jer jedino što će oni iz toga zapamtiti je – koliko je plivanje stresno.

Odlučio sam zato ići drugim smjerom i uz puno razumijevanja, pažljivog promatranja Luke i onoga što mu u moru odgovara, a što ne, doći do toga da kroz nekoliko dana može biti samostalan u moru.

Ako pratite ovaj blog već neko vrijeme, primijetili ste da je Luka prilično oprezan u većini stvari, radnji koje su mu nepoznate. S jedne strane je to u redu, ali bez pomoći nas kao roditelja, vjerojatno bi u tom oprezu malo pretjerao :). Zato smo mi ovdje da mu budemo vodiči u otkrivanju novih, zanimljivih životnih situacija, a plivanje je sigurno jedna od njih.

Kako sam s Lukom mogao biti tek u kolovozu, nismo imali previše vremena da dođemo do faze da se oslobodi straha od dubine. Dok smo išli na more puštao sam ga da radi ono što voli. Igrali smo se u pijesku i plićaku, naganjali po obali. U dublje smo more išli zajedno – on u svojoj maloj barci opremljen rukavicama. Malo–pomalo sam ga sve slabije držao kako bi se naviknuo na to da radi s nogama i da pluta u moru.

Ne treba pretjerivati

Ključna stvar u cijeloj priči je bila nepretjerivanje. Pustio sam ga da proba sam plivati, prvo tako da se drži za mene, a onda sam ga u jednom trenutku pustio i to je bilo to. Cijeli taj proces učenja nije brz i traje nekoliko dana. Svaki put kada se osjetio nesigurno gotovo je krenuo plakati i vikao “tata, tata”. S druge strane, moje objašnjavanje kako je “tata tu, blizu” i kako će “ga tata uhvatiti i neka se ne boji” nisu nailazili na plodno tlo. :)

Luka je trebao sam otkriti plivanje u moru, sam se trebao osloboditi straha, a moja je uloga bila samo da mu budem vodič na tom putu. To sam činio uz puno zabave, šale i igre. Recimo, da se odvikne od držanja obje moje ruke igrali smo igru tako da sam jednu ruku oslobodio i onda je on “plivao” prema njoj. Potaknite svoju djecu, pomaknite im granice ali ne na silu – nego kroz igru i smijeh.

Najljepši trenutak naših odlazaka na more bio je kada se Luka u igri “slučajno” odmaknuo od mene (čitaj: malo sam ga odgurnuo/potaknuo, ali da to ne bude previše očito) i onda kada sam u smijehu rekao “Luka, pa ti plivaš sam. Pogledaj, tata te ne drži”. U tom trenutku, kada je on shvatio da se na površini mora zaista održava sam, bez moje pomoći – njegovim se licem proširio veliki osmjeh.

I to je bilo to. Nakon tog trenutka dolazio je do mene, folirao se da će me uhvatiti i onda puštao moju ruku uz rečenicu “Uta puti tata, Uta piva tam” (Luka je pustio tatu, Luka pliva sam).

Sve ide svojim tempom

Ja s Lukom nisam onoliko koliko bih želio biti. Propustio sam mnoge važne trenutke njegova odrastanja i vjerojatno ću ih još propustiti. To me čini jako žalosnim ali me i tjera da one preostale trenutke iskoristimo najbolje što možemo. Svi vi koji se nalazite u sličnoj situaciji znate o čemu pričam. Međutim i u takvoj situaciji, vjerujem da je najgora stvar koju možete napraviti to da djecu previše gurate.

Odrastanje mora ići svojim tijekom, nekad brže, a nekad sporije. Kada nismo često s djecom onda bismo to htjeli ubrzati ali jednostavno – ne ide. I ne bismo to trebali raditi. Trudim se od početka da radim ono što je najbolje za Luku, a ne ono što je najbolje za mene. Pa ako to znači da neću vidjeti svaki njegov napredak, neka i bude tako. Znam da je ono ostalo vrijeme u dobrim rukama, a ono vrijeme kada smo on i ja zajedno – ostavljamo za sebe i idemo svojim tempom.

Nemojte me krivo shvatiti, volio bih da mogu u tih nekoliko dana što budemo zajedno napraviti puno toga, pokazati mu puno toga. No u tom slučaju bi došlo do kontraefekta i Luka (kao i bilo koje drugo dijete u takvoj situaciji), mogao bi se osjećati nesigurno i nespremno da sam krene dalje. Zato je bolje čak i kada ne možemo stalno biti s djecom da ih pustimo da idu svojim tempom. Jer, mi smo ti koji bismo trebali biti tu za našu djecu, a ne obrnuto.

Ove godine je krenuo plivati s rukavicama, sljedeće idemo korak dalje – ako bude pokazao želju da napravi sljedeći korak jer kod nas sve ide svojim tempom.