U pravilu imam dvije vrste prijatelja. Oni koji su roditelji i oni koji će to tek postati. Kada sam na kavi s prijateljima najčešće ne pričamo o djeci. U redu, s dečkima baš i ne pričam o djeci, a s curama se povremeno i zalomi neka rasprava o klincima.
Prijatelji koji još nisu roditelji ili razmišljaju o tome ili su unutar onih 9 mjeseci iščekivanja trenutka kada će im se život promijeniti. Da, promijeniti! Nastavi čitati Jesam li spreman da budem otac?
Koliko su često roditelji kočnica uspjeha i slobode vlastite djece? Svjesno ili ne, grade granice zbog vlastite brige, a ujedno i pretjerane brige za njihovu dobrobit. S druge strane, granica znači i olakšavanje odgoja djece jer, dijete koje se nalazi unutar sigurne zone, neće ići istražiti što se nalazi u zabranjenoj zoni. Ili hoće?
Ne želim otići od tebe – rekao mi je Luka preksinoć, dok smo se grlili prije spavanja, znajući da će se sutra vratiti u Pulu. Srce mi se slomilo jer niti ja ne želim da ode od mene, ali s druge strane znam da dajem sve od sebe i da je Luka sretan. A sretan je i zato što uz tatu ima i mamu koja ga jako voli.
Danas živimo brže nego ikada. To utječe na mnogo aspekata našeg života, a da toga nismo niti svjesni. Problemi, ti prokleti problemi koji nam ne daju da predahnemo i barem na trenutak usporimo. Djeca tu niti kriva niti dužna, vjerojatno i najviše “nastradaju”. Možemo li im pokloniti dovoljno pažnje i ne zamarati ih našim problemima? Nastavi čitati Poklonjena pažnja djetetu vraća se kao zagrljaj prije spavanja
Danas sam na Facebooku dobio notifikaciju o nečemu što se dogodilo prije godinu dana. Luka i ja smo putovali iz Zagreba kod naših prijatelja u Mostar i zaustavili smo se nakratko u Jajcu – kako bi se odmorili, malo prošetali i poigrali u parku. Bilo je to naše prvo (veliko) zajedničko putovanje. Luka – 18 mjeseci, i njegov tata, 30 godina stariji, zajedno otkrivaju što je važno u životu.
Već neko vrijeme razmišljam napisati članak o tome koliko se mijenjamo nakon što postanemo roditelji. Čujem svakakve komentare na tu temu – od onih kako je ta promjena nepotrebna, do ismijavanja ljudi koji se mijenjaju pa su im djeca odjednom najvažnija u životu. Gdje je zapravo granica i gdje bi trebalo prestati ismijavanje bilo kakve promjene koja nam se dogodi u životu? Nastavi čitati Da li se zaista mijenjamo kada postanemo roditelji?
Došao je još jedan dan kada znam da se vraćam u Zagreb i da Luku neću vidjeti sljedeća dva tjedna. Iako se s vremenom čovjek pokuša naviknuti na odlaske, odlazak od djece sigurno nije jedna od onih stvari koju vrijeme može izliječiti.
Puno toga prolazi mojom glavom dok se vozim autocestom prema Zagrebu. Muzika na najjače i – za razliku od vožnje prema Puli, najčešće nešto melankolično i tiše. Kako to obično biva, u glavi vrtim svaki trenutak kojeg smo ja i Luka proveli zajedno. Gdje smo bili? Što smo radili?
Sjećam se njegovog smijeha, hodanja, trčanja i padanja. Sjećam se pokušaja govorenja pa čak i poznatog dječjeg durenja (kojeg ne volim, ali sam ga naučio prihvatiti jer je to jednostavno – dječje; svi smo bili takvi).
Dok te danas gledam kako si veseo, izgovaraš svoje prve riječi, sretno trčiš i radiš probleme kod fotografiranja ;) ne mogu se ne sjetiti kako je moj svijet izgledao prije dvije godine – dosadno. Nemoj me krivo shvatiti, naravno da je bilo lijepih trenutaka i prije nego što si se ti rodio (ne želim da se umisliš :P ) ali je sve nekako ljepše sada kada se zajedno igramo, glupiramo i učimo nove stvari.
Jednog dana ćeš i ti biti roditelj i sve ove stvari koje ti govorim (i stvari koje ću ti još govoriti) vjerojatno ćeš i sam naučiti. Iako svi kažu da je “najbolje učiti na tuđim greškama”, vidjeti ćeš kroz život da ćeš ipak najviše naučiti na svojim greškama. I nema problema, dokle god iz svake greške nešto naučiš.
Luka, miško moj mali – sretan ti drugi rođendan! A što ti želim kada odrasteš? Nastavi čitati Luka, sretan ti 2. rođendan – evo što ti želim kada odrasteš
