Svi smo mi različiti i svatko od nas različito pristupa odgoju djece. Većinu toga primjenjujemo zahvaljujući onome što smo naučili još kada smo sami bili djeca. Naši su se roditelji, opet, prema nama ponašali onako kako su se njihovi ponašali prema njima. Roditeljstvo je zapravo jedan začarani krug u kojem se izmjenjuju iskustva starijih, s promjenama koje nam donosi današnji način života. Jer to je roditeljstvo – primjenjuješ što naučiš i “ubaciš” još nekoliko svojih stvari. I kako onda u svemu tome postaviti granice našoj djeci? Odnosno, još bolje pitanje – kako im ne postaviti granice kako bi mogli biti spretniji, sretniji, a da mi kao roditelji ne posjedimo od prevelike brige? I koje su to granice koje trebamo postaviti?

Moje djetinjstvo

Ne mogu reći da mi je nešto nedostajalo kada sam bio klinac. Naravno, uvijek postoje stvari koje biste htjeli raditi ali vam nisu dopuštene. I ne vidim problem u tome.

Biti roditelj (znate to i sami) nije baš najjednostavniji zadatak na svijetu (iako mi ne možete reći da nije ultra–zabavan, pogotovo gledati našu djecu kako odrastaju).

Ono što mi se uvijek sviđalo kod odgoja mojih roditelja je to što su mene i brata puštali da otkrijemo što možemo, a što ne možemo uraditi. Odgoj je bio (rekao bih to tako) prilično poticajan, nekad svjesno, a nekad i nesvjesno – mama i tata su nam usadili neke važne ljudske vrijednosti: nemoj krasti, nemoj lagati, budi pošten, pomogni drugima. Iste te vrijednosti ja ću prenijeti na Luku.

Kada razmišljam o fizičkim aktivnosti, nismo se nikada osjećali prezaštićeno. Roditelji nam nisu “puhali za vratom”, pazili nas da ne padnemo, da se ne uprljamo, da nas netko ne udari.Pa Lucijan je slomio ruku dva puta (ako se dobro sjećam:)) samo zato što je bio “živo” dijete. I ta sloboda, ili kako ja to danas doživljavam “umjetna sloboda” nam je pomogla da budemo snalažljiviji, da se znamo obraniti, da se znamo ustati kada padnemo. A namjerno kažem “umjetna sloboda” jer kao dijete i nisi svjestan da su roditelji stalno tu u blizini. To vidim danas, kada i ja Luki želim pružiti maksimalnu slobodu da otkrije svijet oko sebe, pritom ga uvijek držeći na oku.

A postoji li “prezaštićeno djetinjstvo”?

Postoji. Pogledajte oko sebe dok šetate parkom sa svojim klincima, koliko ima klinaca koji su pored svojih roditelja? Koliko ste puta čuli mame i tate kako viču “nemoj ići tamo da ne padneš”. Ma da se razumijemo, svi smo takvi u nekoj mjeri. Neću niti zamisliti kako bi to izgledalo kada bi nas netko snimao i kako bismo bili zapanjeni kada bismo poslije tu snimku i pogledali. Ma nemoguće je da sam to ja. Ma ne, ne bih ja nikad…

Luka nikada nije puzao. Još sa šest mjeseci počeo se dizati na noge, stalno se verao po nama, pokušao se uhvatiti za što god (da je bilo veće od njega) i ustati. Što smo trebali – zavezati ga za krevet jer je za djecu normalno da prvo pužu!? Naravno, šalim se, ali povući ću paralelu s jednom starijom gospođom koja me jednom u šoping centru upozorila kako “ne bih dijete morao pustiti da pokušava hodati do neke određene dobi” (mislim da je rekla da je to 10 mjeseci).

Mogu shvatiti da to možda i nije najsjajnije za djetetov razvoj (kukovi), ali opet – raspitajte se malo kod drugih ljudi, stručnjaka. Ispalo je na kraju da je sve s njim bilo potpuno u redu što nam je potvrdila i pedijatrica – “neka se djeca, jednostavno, čim prije žele ustati i dizati”. Da je jednostavno takav, znatiželjan, uporan.

Kada je imao 16 mjesci počeo se zanimati za ljuljačke, tobogane. Prvih nekoliko puta “treperio” sam oko njega ne znajući kako će se ponašati. Hoće li se moći sam popesti uz tobogan. Nakon nekoliko puta primijetio sam sljedeće stvari:

• Luka je jako pažljiv; Gleda gdje stavlja noge, ne želi ići naprijed dok nije siguran da se dobro uhvatio za sljedeću stepenicu.
• Trebam ga naučiti kako da bude oprezan – umjesto da ja “budem oprezan umjesto njega”; To je značilo da ću u početku stajati blizu njega i iza njega, pritom ga ne pridržavati ali uvijek paziti da ga uhvatim ako vidim da se ne drži dobro ili da bi mogao pasti.
• Želim ga potaknuti da proba nove stvari; Luka je jako znatiželjno dijete. Ali nekada je i previše oprezan. Nikada ga nisam tjerao da radi ono što ne voli, ali već mogu vidjeti što ga zanima i što bi htio napraviti, ali se nećka. U tim slučajevima mu ne kažem “idi na tobogan” nego mu kažem “Luka, želiš li probati ići na onaj tobogan? Hoćeš da te ja pričuvam da ne padneš?”. Tada me Luka uhvati za ruku i povede me da zajedno isprobamo novu stvar.

Primijetio sam da se s vremenom Luka opušta. I dalje je pažljiv iako mu ponekad pogled i misli odlutaju i onda se može dogoditi nezgoda. Za sada se nezgode nisu događale, osim manjih, u kontroliranim uvjetima. Što to znači?

• Pustite ga da padne; Bilo je nekoliko situacija (prilično bezopasnih) kada vidim da će pasti (najčešće padne na guzu, pelene:)). To su situacije kada neću reagirati i pustiti ću ga jer znam da će i zbog toga naučiti nešto novo. A naučio je da mora biti pažljiv i gledati gdje stavlja nogu, te da se dočeka na ruke. Zna Luka pasti, nekad se zatrči i izgubi ravnotežu. Ali sam sada sigurniji da i zbog toga što sam ga nekoliko puta pustio da padne, da će se znati dočekati i da mu neće biti ništa.
• Pustite ga da se digne; Ovo je još važnije. Djeca će puno puta pasti (i kada smo s njima i kada nismo u blizini) ali će se puno puta i dignuti. Kada su mali odmah će dizati ruke prema vama i moliti vas da ih dignete. To svi rade, to je radio i Luka. Dok je bio manji vidio sam da mu je još problem sam se ustati – trajalo bi to dosta dugo :), no kada sam vidio da mu je pružanje ruku prema meni samo način da se brže digne bez imalo truda, shvatio sam da je došlo vrijeme za još malo “dječje psihologije”. Moje podizanje je zamijenila rečenica “Hajde Luka, probaj se sam ustati, nije teško”.

Ima jedna nezgodna nuspojava kada djeca nauče sama pasti i sama ustati, a to je da – trče sve brže :D.

Upoznajte svoje dijete i – razgovarajte s njima

Sve ovo što pišem zapravo su bezazlene dječje igre iz kojih se, u pravilu, ništa lošeg ne može dogoditi. No što je s opasnijim stvarima. Trebate li pustiti dijete da samo hoda pored ceste dok po njoj prolaze auti?

Naravno da ne. Često i sâm sebe pitam gdje je ta granica do koje mogu Luku pustiti bez opasnosti da mu se nešto dogodi i kako ću znati da dalje od toga ne ide. Veliku ulogu u tome imaju upravo djeca. Kako (vjerujem da) dobro poznajete svoje klince, znati ćete za što su sposobni. Ako vam je dijete zaigrano, nećete ga puštati samog u situacijama kada bi zaigraost mogla preći granicu, pa čak i kada je to (naoko bezazleno) penjanje na tobogan.

Ista je stvar i s opasnijim stvarima. Nikad, ali baš nikad, nećete pustiti dijete da samo hoda pored ceste kako “bi istražilo svoje granice”. To je jednostavno glupo. Ali preporučam da razgovarate s njima. Nemojte se ponašati prema njima kao da su djeca već ozbiljno pričajte o opasnostima, o potencijalnim problemima i naučite ih jednu važnu lekciju – da svaka odluka ima posljedicu.

Ako ne paziš dok hodaš po nizbrdici – pasti ćeš. Ako ne gledaš dok prelaziš cestu, velika je opasnost da će auto naletjeti na tebe. To je realnost, ne treba sklanjati pogled.

Čestitam – dobili ste sigurnije dijete

Najvažnija stvar između mene i Luke je razgovor. Iako ima tek dvije godine i još je malen i sladak ;), to ne znači da ću s njim razgovarati kao s bebom koju se ništa ne pita.

Pokušavajući razgovarati s djecom siguran sam da će naučiti mnoge stvari, a ne samo kako biti oprezni. Biti će sigurniji i snalažljivji, lakše će sami donijeti sljedeću odluku – “trebam li se zaista penjati na to drvo ili mi je ipak malo previsoko”.

Najponosniji sam upravo u onim trenucima kada Luka dođe do neke nove sprave u parku gdje nije ranije bio, pa onda onako znatiželjno ali oprezno gleda što će sljedeće napraviti. Još sam ponosniji kada sam proba popesti se i napravi (njemu sigurno) veliki sljedeći korak.

I znam da ga to čini sigurnijim, spretnijim i sretnijim. I dalje je dijete. I dalje se igra s jednakim veseljem i nije ništa odrasliji samo zato što smo odlučili s njim pričati i slušati ga što želi, “u koji bi park danas radije išao”. Male stvari, a zapravo tako velike za vas i vašu djecu.

Roditeljski strah je uvijek prisutan

A strah? Strah će uvijek postojati.

U opisu roditeljstva stoji da ćemo uvijek biti zabrinuti za našu djecu. S kime god da sam pričao o strahovima (a pričao sam s ljudima koji su se malo toga bojali), uvijek sam se vratio na najveći strah, a taj je – jesu li naša djeca dobro? Pitanje je jesmo li ih dobro pripremili za sve što ih čeka u životu. I naravno – to će se pitanje stalno ponavljati, bez obzira što mi radili i koliko se trudili. Zato ću vam odmah odgovoriti na njega – “bez obzira što uradite, koliko se trudite i mislite da sve radite kako treba, negdje ste pogriješili i neće se sve odvijati onako kako ste zamislili”. To su doduše stvari na koje vi kao roditelji nećete moći utjecati. Nije u redu da djecu držimo pod staklenim zvonom kao što nije u redu niti da ih pustimo da rade sve što požele.

Mjera je najčešće negdje u sredini, kao uostalom i sve u životu. Što prije naučimo da na neke stvari čak niti mi, “svemogući roditelji” nemamo utjecaja, biti će nam lakše. Strah će biti manji. Granice će biti nevidljivije. Jer upravo tako, shvaćajući da smo samo ljudi od krvi i mesa, ljudi koji će povremeno i pogriješiti, te znajući da smo dali sve od sebe i da smo djeci omogućili najbolje uvjete za odrastanje – moći ćemo otkriti pravu sreću i mirnoću koja iz nje proizlazi. Što se prije opustimo, prije ćemo biti bolji roditelji.