Ja sam zločest tata. Barem ako danas pitate Luku, nakon što smo dva dana proveli zajedno u Zagrebu. Puno smo šetali, bili smo u Muzeju iluzija i u Tehničkom muzeju. Bili smo u igraonici kad je vani bilo ružno vrijeme i igrali smo se kod kuće s LEGOM i s vlakom. Gdje je problem?

Nisam dugo ništa pisao na ovom blogu, ne zato što nisam imao ništa za reći, već zato što nisam htio da ovaj blog bude ispušni ventil za priče koje nisu lijepe. Od početka sam blog doživljavao ne samo kao mjesto gdje vam pričam svoje doživljaje s Lukom, već i kao mjesto koje mi služi da svoje misli skupim, povežem i shvatim.

Zapravo je Luki i meni lijepo. I ova dva dana su bila lijepa i dobra, pa iako sam zločesti tata jer mu ne dajem da radi baš sve što on poželi ili mu ne dajem poklona koliko bi on htio, vjerujem da činim pravu stvar.

Je li sve u poklonu?

Biti roditelj nije samo kupovanje poklona i puštanje djeci da rade sve što požele. Biti roditelj za mene znači usmjeravanje djece da otkriju što ih veseli i da vidimo gdje leži njihov potencijal.

Kako s Lukom nisam onoliko koliko bih htio biti, a pogotovo zato što sam razveden roditelj, često dođem u napast da njegovu ljubav i privrženost kupujem poklonima. To ne znači da Luka od mene nikad ne dobije poklon, upravo suprotno. Poklona ne nedostaje, ali ih doziram i ne dopuštam da pokloni postaju ono što njega i mene spaja. Svaki se put sa svojih putovanja vratim s poklonima za Luku iz gradova gdje sam bio. Trenutno u Zagrebu imam poklone iz Pariza i Nürnberga koje će dobiti jedan od sljedećih puta jer koja je poanta da sve dobije odjednom?

Ista stvar je i s vremenom za igru ili gledanje televizije/korištenje tableta. To vrijeme nije neograničeno. Televiziju i tablet doživljavam gotovo kao neprijatelja u njegovom odrastanju, pa mu stoga to pristojno doziram. Bez televizije je Luka živo dijete koje bi se stalno igralo i skakalo, ali to ne vidim kao problem već upravo suprotno – to je njegov potencijal, na meni je da ga usmjerim, a na njemu je da uživa u djetinjstvu.

U petak navečer htio se igrati s LEGO kockama, međutim dogovorili smo se da će prvo složiti kamion-puzle koje smo kupili u Muzeju iluzija. I to je jedan od naših tradicija – posjet muzejima završavamo kupnjom nekog malog suvenira kojemu se onda s vremena na vrijeme vratimo.

Malo-pomalo zajedno smo sastavljali taj kamion-puzle. Ja sam mu davao savjete i postavljao pitanja, kako bi ga on sam mogao složiti. To nije ranije slagao i trebalo mu je vremena, vjerojatno i više nego što bi mu inače trebalo jer je ponekad prava lijenčina. Kada je složio kamion već je bilo prekasno da se igramo s LEGO kockama pa smo oprali zube i išli u krevet.

Luka je neko vrijeme plakao i rekao kako je ljepše u Puli kod mame. Tako sam ja ispao zločesti tata. No nema veze, svaki osmijeh i svaki plač je meni vrijedan i stavljam ga u svoj pretinac sjećanja. Kao roditelja me to boli, pogotovo zato što svoje dijete ne vidim svaki dan i nekad je teško zauzeti pravi stav. Boli kada ti dijete kaže da mu nije lijepo s tobom jer znaš da sljedeći dan on neće biti kod tebe već kod nekog drugog i više nećeš imati prilike ispraviti taj trenutak. Onda pokušavaš umanjiti štetu govoreći si kako je to samo trenutak kojeg će on zaboraviti već sljedeće minute.

…

Kada (razvedeni) roditelji ne razgovaraju o svemu, onda to može biti problem za dijete koje kod jednog i kod drugog nailazi na drukčije standarde i pravila. Nažalost, iz te stvarnosti nema bijega i u toj situaciji moramo igrati s kartama koje su nam podijeljene. U tim kartama meni stoji da sam ja zločest jer se trudim biti pravedan i ne popuštati baš svaki put kad Luka to želi. S druge strane, Luka je super dijete pa se oko većine stvari i (lako) dogovorimo – jedan razlog manje da se žalim.

Djeca ne moraju dobiti baš sve što požele

Roditelji, ja bih prvi Luki kupio sve što poželi, a i sam sâm problematičan kada uđem u dućan s igračkama (jer bih pokupovao sve što vidim). Stanite na loptu, nije najjednostavnije, no popuštanjem – djeci zapravo činimo medvjeđu uslugu. Djeca ne moraju dobiti sve što požele. Djeca nas trebaju da im pokažemo smjer i ponekad da im postavimo granice. Nisam za čvrsto postavljanje granica jer time negativno utječemo na dječju kreativnost, no kod nekih stvari i u nekim trenucima – granice moraju postojati.

Luku želim razmaziti odlascima u muzeje, igranjem u parkovima i putovanjima u druge zemlje. To je ono što mu želim ostaviti, a ako se u međuvremenu ljuti na mene jer se navečer nije stigao igrati LEGO kockama – pa, neka se ljuti. :)

Luka, volim te. I zapamti da sve što radim, radim za tebe.