Ja sam zločest tata. Barem ako danas pitate Luku, nakon što smo dva dana proveli zajedno u Zagrebu. Puno smo šetali, bili smo u Muzeju iluzija i u Tehničkom muzeju. Bili smo u igraonici kad je vani bilo ružno vrijeme i igrali smo se kod kuće s LEGOM i s vlakom. Gdje je problem?
Arhiva kategorije: Općenito
Jesam li spreman da budem otac?
U pravilu imam dvije vrste prijatelja. Oni koji su roditelji i oni koji će to tek postati. Kada sam na kavi s prijateljima najčešće ne pričamo o djeci. U redu, s dečkima baš i ne pričam o djeci, a s curama se povremeno i zalomi neka rasprava o klincima.
Prijatelji koji još nisu roditelji ili razmišljaju o tome ili su unutar onih 9 mjeseci iščekivanja trenutka kada će im se život promijeniti. Da, promijeniti! Nastavi čitati Jesam li spreman da budem otac?
Pazi da ne padneš!
Koliko su često roditelji kočnica uspjeha i slobode vlastite djece? Svjesno ili ne, grade granice zbog vlastite brige, a ujedno i pretjerane brige za njihovu dobrobit. S druge strane, granica znači i olakšavanje odgoja djece jer, dijete koje se nalazi unutar sigurne zone, neće ići istražiti što se nalazi u zabranjenoj zoni. Ili hoće?
Poklonjena pažnja djetetu vraća se kao zagrljaj prije spavanja
Danas živimo brže nego ikada. To utječe na mnogo aspekata našeg života, a da toga nismo niti svjesni. Problemi, ti prokleti problemi koji nam ne daju da predahnemo i barem na trenutak usporimo. Djeca tu niti kriva niti dužna, vjerojatno i najviše “nastradaju”. Možemo li im pokloniti dovoljno pažnje i ne zamarati ih našim problemima? Nastavi čitati Poklonjena pažnja djetetu vraća se kao zagrljaj prije spavanja
Mali koraci za nas, a veliki za našu djecu
Nisam pisao neko vrijeme, ne zato što nisam imao što za napisati već jednostavno zato što se toliko toga događalo privatno i poslovno, da su neke druge stvari prevladale. Ovaj sam članak, zapravo, napisao još početkom kolovoza ali je eto, tek danas spreman za objavu.
No, vratimo se malo na početak kolovoza kada sam došao u Pulu nakon što Luku nisam vidio dugo, predugo. Sigurno su prošla tri tjedna od kada smo se posljednji put zagrlili, a ono što najviše boli kada ne živite sa svojim djetetom (osim samog rastanaka), je osjećaj kada navečer legnete u krevet i kroz glavu vam prođe osjećaj kako to izgleda kada vas vaš sin grli prije spavanja. Ali što je tu je. Trudim se da čašu vidim kao polu punu i idem dalje. Nastavi čitati Mali koraci za nas, a veliki za našu djecu
Tatini savjeti za lakše održavanje djece ;)
Prije nekoliko dana sjedim na kavi s prijateljicom, mamom dvoje djece. Pričamo o svemu i svačemu pa tako dođemo i do teme klinaca. Naravno, o čemu će pričati dvoje odraslih ljudi nego o djeci? :)
Došli smo do zaključka kako su danas muškarci drukčiji nego nekad. Više se brinu za djecu, pomažu, sudjeluju u njihovom odgoju. To je vjerojatno istina. Ne samo zato što znam dosta tata koje se o djeci brinu jednako kao i mame, nego znam i po sebi koliko mi Luka znači i koliko vremena želim provoditi s njim.
Kada razmišljam o prošlosti, sadašnjosti i budućnosti, nije teško primijetiti kako mi je Luka uvijek na prvom mjestu. Pa i nedavno kada smo on i ja bili zajedno u Zagrebu (prvo tjedan dana, a onda još jednom za vikend), jednostavno sam zatvorio laptop, stavio autoresponder i zaboravio na posao. To su trenuci kada mi u autoresponderu piše da sam “na odmoru sa sinom i da nemam vremena za posao – žao mi je, ali javiti ću vam se za nekoliko dana kada opet krećem raditi”. Bilo je situacija kada su se neki klijenti žalili zbog toga (iako uvijek to najavim unaprijed). To su sada bivši klijenti.
Roditelji, dišite duboko – i ne dajte da vas ove stvari izbace iz takta
U utorak smo bili na sistematskom pregledu. Kod pedijatrice je ovaj put bilo bolje nego prošli. Nije bilo niti cijepljenja, niti straha. Luka je bio vesel, pjevao je i pričao sve u šesnaest. To je ok jer je sve prošlo u redu. Kilažom smo točno prosječni, a visinom smo nešto viši od prosjeka.
Svakom je roditelju to znak za slavlje. Njegova bebica napreduje, raste i igra se, vesela je i bezbrižna – baš kako bi djeca i trebala biti. To i nas roditelje čini da budemo u svojevrsnom balonu sapunice, nesvjesni svega što se događa oko nas i naše djece. I to je isto u redu. Biti roditelj je zaista jedna od najljepših stvari koja mi se dogodila i biram da budem takav u Lukinoj blizini. Malo zanesen, ošamućen srećom, veseo kada je Luka veseo. Nastavi čitati Roditelji, dišite duboko – i ne dajte da vas ove stvari izbace iz takta
Za mene je sreća…
Znate onaj osjećaj kada ste svjesni da biste nešto trebali napraviti, a svejedno pronađete tisuće razloga da to ne napravite? Eto, tako je meni bilo s ovim člankom kojeg sam krenuo pisati negdje u siječnju nakon što sam ostavio Luku u Puli (bili smo zajedno u Zagrebu), a završavam ga večeras. Dok budete čitali ovo moje malo pisano dijelo, uzmite u obzir da sam ga pisao u razdoblju od gotovo mjesec dana.
U svakom slučaju, trebalo mi je malo vremena nakon posljednjeg članka pa sam ga uzeo da provedem blagdane sa Lukom. Poslije našeg zajedničkog ljetnog godišnjeg odmora, ovo je bila prilika da opet provedemo malo više vremena zajedno, sami u Zagrebu. Veselio sam se tome jer sam imao spreman bor kojemu je nedostajalo nekoliko kuglica koje će Luka staviti na njega. Kako je to izgledalo? Pa, ako tražite toplu ljudsku božićnu priču – čitajte dalje ;).
Sretan Božić i Nova godina
Kraj godine je najčešće onaj dio godine kada pogledamo unatrag i razmišljamo što smo dobro, a što loše napravili. Kako se bliže blagdani, Božić i Nova godina, tako smo puni ideja za neke nove novogodišnje rezolucije, ali smo isto tako i željni druženja s obitelji i prijateljima. Nastavi čitati Sretan Božić i Nova godina
Da li su s vremenom rastanci od djece lakši?
Došao je još jedan dan kada znam da se vraćam u Zagreb i da Luku neću vidjeti sljedeća dva tjedna. Iako se s vremenom čovjek pokuša naviknuti na odlaske, odlazak od djece sigurno nije jedna od onih stvari koju vrijeme može izliječiti.
Puno toga prolazi mojom glavom dok se vozim autocestom prema Zagrebu. Muzika na najjače i – za razliku od vožnje prema Puli, najčešće nešto melankolično i tiše. Kako to obično biva, u glavi vrtim svaki trenutak kojeg smo ja i Luka proveli zajedno. Gdje smo bili? Što smo radili?
Sjećam se njegovog smijeha, hodanja, trčanja i padanja. Sjećam se pokušaja govorenja pa čak i poznatog dječjeg durenja (kojeg ne volim, ali sam ga naučio prihvatiti jer je to jednostavno – dječje; svi smo bili takvi).